JHP Athens Conference

Slobodna Dalmacija

Svi narodi koji su živjeli u federativnoj Jugoslaviji danas se odlikuju poviješću koja odražava trenutne želje političkih elita, a ne faktografiju na kojoj bi povijest trebala počivati: svima je više stalo da se pokažu dijelom uljuđene Evrope, dok svoju balkansku povijest tretiraju tek kao proces borbe za vlastito (nacionalno i državno) osamostaljenje kojem su druge nacije, s kojima suživjeli u istim državama, uglavnom ometale. Slovenski i hrvatski udžbenici Jugoslaviju tretiraju kao "tamnicu naroda" koja je služila velikosrpskoj hegemoniji i ekonomskom izrabljivanju razvijenih, srpski udžbenici optužuju Jugoslaviju jer je dana prilika Hrvatskoj za ispoljavanje trajnog separatizma koji je sprječavao pozitivni razvoj Jugoslavije, makedonski udžbenici zajedničku državu optužuju za denacionalizaciju i asimilaciju Makedonaca, dok bosanski i crnogorski Jugoslaviju vide tek kao okvir u kojem im nije dozvoljeno da se razvijaju. Odnosno, udžbenici povijesti uopće se ne razlikuju od demagoških fraza kojima se služe aktualni političari na vlasti u svakoj od novonastalih država.

Takvi se rezultati mogu pročitati u prije nekoliko dana objavljenoj knjizi "Clio in the Balkans" (Klio na Balkanu), koja sadrži rezultate trogodišnjih istraživanja o kvaliteti i kvantiteti nastave povijesti u osnovnim i srednjim školama na području biše Jugoslavije, te u Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Albaniji, Cipru i Turskoj. Knjigu, svojevrsnu komparativnu analizu udžbenika povijesti u svim balkanskim zemljama na temu - kakvu povijest učimo, objavio je Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi, nevladina organizacija iz Atene, a nastala je kao rezultat trogodišnjeg rada brojnih znanstvenika iz cijele Evrope, od kojih je velik dio porijeklom iz neke od država jugoistočne Evrope. Osim samih istraživanja, znanstvenici i profesori povijesti organizirali u i sedam workshopova, na kojima su sukcesivno prezentirali pojedina istraživanja te raspravljali o mogućim potezima kojima bi se ideologizirana i maksimalno reducirana povijest, kojoj je trenutna svrha tek služiti dnevnopolitičkim svađama, makar djelomično promijenila te oslobodila nacionalnih mitologija koje karakteriziraju cjelokupni društveni život svih balkanskih država. Svih sedam workshopova održano je daleko od očiju javnosti, prepuštajući stručnjacima da sami rasprave aktualne probleme povijesti. Međunarodna konferencija "The Southeast European Joint History Project" (Zajednički projekt povijesti jugoistočne Evrope), održana početkom travnja u Ateni, završni je dio prvog dijela projekta povijesti, a na nju su, po prvi puta tijekom tri godine trajanja projekta, bili pozvani i predstavnici medija.

S udžbenicima povijesti, mahom etnocentričnim, teško je očekivati ikakvu suradnju i razumijevanje na području cijele regije, i to je bio jedan od glavnih razloga što je cijeli projekt pokrenut. U završnim riječima sudionika konferencije, pri pokušaju da se specificiraju akteri koji bi mogli poraditi na mijenjanju simplificirane povijesti, izražena su velika očekivanja od svih segmenata društva - povjesničara, političara, nevladinih i strukovnih organizacija, pa i samih resornih ministarstava. Najpesimističniji među govornicima je bio Neven Budak, dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu, otvoreno izrazivši sumnju da se od aktualnoga sastava Ministarstva prosvjete RH može očekivati ikakvu suradnju. Vjerojatno i s pravom: šest tjedana, koliko je Centar za demokraciju i pomirenje, predvođen direktorom Nenadom Šebekom, bivšim dopisnikom BBC-a iz ex-Jugoslavije i Rusije, pripremao konferencija u Ateni, iz Ministarstva prosvjete RH nisu se udostojili niti odgovoriti na poziv. Primjera radi, dok je hrvatska delegacija bila prepuštena sama sebi, delegacije iz drugih država bile su pojačane službenicima ministarstava ili makar predstavnicima poslanim iz njihovih veleposlanstava u Ateni.

Kako je cijeli projekt pokrenuo i u njemu intenzivno sudjeluje Costa Carras, jedan od najvećih grčkih brodovlasnika, a u radu Centra za demokraciju i pomirenje participiraju i neki od najvećih grčkih privrednika, propust koji je svojim nepojavljivanjem učinila hrvatska politika samo se povećava. Činjenica da se ne radi ni o kakvom političkom skupu, već o skupu vodećih povjesničara, nikoga od hrvatskih političara nije interesirala, što dovoljno govori i o njihovoj zainteresiranosti za uključivanja stručnjaka u rad državnih institucija, pa čak i u tako osjetljivim segmentima kao što je povijest u školskom obrazovnom sustavu, iako je svima jasno da će se na tom problemu morati hitno i mnogo poraditi. Osim toga, ni jedan od sedam organiziranih workshopova, kao ni završna konferencija, nisu se bavili najnovijim događajima, pogotovo onima koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije. Organizatori su smatrali kako zadnjih deset godina na području bivše Jugoslavije još uvijek izazivaju prevelike kontroverze među svim ex-jugoslavenskim narodima, te je rasprava o njima, kao i analiza tekstova u udžbenicima povijesti, ostavljena za neko buduće istraživanje.

No i vrijeme u kojem su danas samostalne države provele u federativnoj Jugoslaviji pruža iznimno mnogo kontroverznih, čak dijametralno suprotnih tumačenja zajedničke povijesti. U tekstu "Jugoslavija: odraz u polupanom ogledalu. Tko su 'drugi'?" Snježana Koren kaže kako je u većini udžbenika povijesti na Balkanu balkanska povijest dana odvojeno od povijesti Evrope, kao nešto drukčije, ili čak suprotno povijesti Evrope. Slovenski i hrvatski udžbenici najviše se bave historijskim procesima koji potvrđuju kulturnu, političku i geografsku povezanost ovih dviju država sa Centralnom ili Zapadnom Evropom. S druge strane, hrvatski i srbijanski udžbenici slični su u prezentaciji nacionalnih povijesti: kad se Srbi bave poviješću južnih Slavena, uglavnom se to odnosi na teritorije na kojima su živjeli Srbi, odnosno bave se samo srpskom poviješću. Govoreći o povijesti Jugoslavije, hrvatski će udžbenici zaboraviti povijesti svih drugih nacija osim Hrvatske. Makedonski udžbenici koncentriraju se tek na povijest područja na kojima su živjeli Makedonci, također ostavljajući po strani druge nacije koje su živjele u Jugoslaviji.

Drugi svjetski rat također je tema ideoloških sukoba. Dok će, primjerice, Slovenci priznati ogromnu i pozitivnu ulogu jugoslavenskih partizana u svojoj povijesti, Srbima i Hrvatima Drugi je svjetski rat predmet nadmetanja po pitanju - tko je odigrao značajniju ulogu u partizanskom pokretu, uglavnom negirajući zasluge druge strane. Srpski su udžbenici čak mnogo gori: četnici su predstavljeni kao antifašistički pokret skoro jednakovrijedan partizanskom, Srbi se tretiraju kao jedini zaštitnici Jugoslavije, jedini koji su uvijek na pravoj strani, dok se negativna uloga Katoličke crkve tijekom Drugog svjetskog rata i antifašističke borbe na području bivše Jugoslavije maksimalno potencira. Hrvatski će se autori povijesnih udžbenika potruditi napraviti distinkciju između ustaša i onih koji su Nezavisnu Državu Hrvatsku prihvatili kao ostvarenje višestoljetnog sna o samostalnoj hrvatskoj državi, a među protivnicima samostalne Hrvatske naći će se u udžbenicima povijesti i četnici iz Drugog svjetskog rata. Jugoslavenski Ustav iz 1974. godine u hrvatskim je i slovenskim udžbenicima ocijenjen vrlo pozitivnim, dok isti Ustav u srbijanskim udžbenicima ima mahom negativne karakteristike zbog prevelike autonomije koja je njime omogućena srbijanskim pokrajinama Vojvodini i Kosovu. Dubravka Stojanović, profesorica Filozofskog fakulteta iz Beograda, navodi kako se početak dezintegracije Jugoslavije u pojedinim srbijanskim udžbenicima povijesti smješta u 1964. godinu, na Osmi kongres SKJ, kada je srbijanski šef policije Aleksandar Ranković izbačen iz Partije. "Hrvatsko proljeće" srbijanski udžbenici tretiraju kao intervenciju iz inozemstva radi rušenja socijalizma, dok u Hrvatskoj prevladava mišljenje kako je maspok propao upravo zato što nisu imali podršku inozemnih institucija.

Razlozi propasti druge Jugoslavije također se razlikuju od države do države: srbijanski i crnogorski udžbenici razloge vide u separatizmu sjevernih republika (Slovenije i Hrvatske) kojima je pomogla međunarodna zajednica, makedonski će razloge pronaći u krizi ekonomskog i političkog sistema Jugoslavije, dok će slovenski i hrvatski udžbenici kao razloge propasti Jugoslavije navesti umiranje starih političkih lidera, kolaps totalitarnih režima u Istočnoj Evropi i uvođenje višestranačja, međuetničke i međurepubličke sukobe prouzrokovane ekonomskom krizom te velikosrpski nacionalistički pokret. Heike Karge, znanstvenica sa njemačkog Georg Eckert Institute for International Textbook Research i voditeljica jednog od programa Pakta za stabilnost, analizirala je tretiranje Evrope u udžbenicima post-jugoslavenskih država, a zaključak bi se mogao svesti na samo jedno: kad se kaže "Evropa", iz konteksta je jasno da se uvijek misli samo na Zapadnu Evropu, dok je ono što se nekada nazivalo Istočnom Evropom maksimalno marginalizirano.

U školskim udžbenicima za povijest Grci se i dalje teško nose s priznavanjem ikakvih pozitivnih uloga Turcima i naslijeđu koje su im ostavili tijekom najsnažnijeg razdoblja Otomanskog carstva. Štoviše, kako su u svom istraživanju zaključili Yasemin Nuhoglu Soysal, profesor sociologije na Univerzitetu u Essexu, i Vasilia Lilian Antoniou, starija istraživačica na istom Univerzitetu, dok helenističku i kršćansku tradiciju grčki udžbenici slave i dižu na pijedestal, negativni tretman Otomanskog carstva tek je jedan od pokazatelja kako grčki povjesničari pokušavaju distancirati povijest Grčke od ukupne, zajedničke povijesti Balkana. Za njih, Turci su "drugi", suprotna strana s kojom ih više stvari razdvaja no što ih spaja. Agresivne i necivilizirane navike Otomana prilikom osvajanja Konstantinopolja u grčkim su udžbenicima dovedene skoro do ekstrema i nečega čime se objašnjava način života Turaka, što bi djecu moglo dovesti do zablude da su do danas ostali isti. No prema Otomanskom carstvu ni Turci u svojim udžbenicima ne gaje velike simpatije, pa stvaranje moderne turske države uglavnom povezuju s propašću tog carstva, također mu negirajući bilo kakvo pozitivno naslijeđe ili utjecaj na današnju Tursku.

Istražujući upotrebu termina "tiranija" i "despotizam" u grčkoj historiografiji, Sia Anagnostopoulou, profesorica Univerziteta Cipra na Odjelu turkologije, pokušala je ilustrirati koliko su ti termini osakaćeni svojih povijesnih značenja onoga trenutka kad ih se stavi u kontekst nacionalne povijesti ili ih se počne upotrebljavati tek kao jedan od termina za opis "istočnog svijeta" (pošto se Grci a priori smatraju Zapadom). Selektivnom upotrebom tih termina stvorena je opozicija povijesnim realnostima, a vrijednosti grčke nacije nisu više niti povijesni niti politički fenomen, već svetost od koje se ne odstupa u historiografiji. A "makedonsko pitanje", prema istraživanju Despine Karakatsani, profesorica na Univerzitetu u Kreti, za Grke uopće ne postoji, baš kao što ono ne postoji ni za Srbe. Pišući poglavlja o multietničkim carstvima, makedonski se autori udžbenika ne ponašaju ništa drukčije od ostalih, zaključio je u svom istraživanju Nikola Jordanovski, doktorand Graduate School for Social Research u Varšavi: multietičnost se uglavnom doživljava kao problem, često i kao izvor drugih problema, sugerirajući kako ona uglavnom proizvodi konfrontacije. Do sličnog zaključka dolaze i Alexei Kalionski, profesor ruske i balkanske povijesti na Univerzitetu u Sofiji, i Valery Kolev, profesor moderne povijesti Bugarske na istom Univerzitetu, koji su analizirali tretman višenacionalnih carstava u bugarskim udžbenicima povijesti: postojimo "mi", Bugari, i "ostali". "Ostali" su uglavnom smetnja bugarskim nacionalnim interesima.

Ali to nije specifičnost samo Bugarske: sve povijesti, odnosno skoro svi udžbenici povijesti u svim balkanskim državama, tek uz rijetke iznimke, počivaju na odrednici "mi" i "ostali". "Mi", uvijek u nacionalnom smislu, podrazumijeva većinsko domicilno stanovništvo - u Srbiji Srbe, u Grčkoj Grke, u Turskoj Turke, u Hrvatskoj Hrvate... koji uvijek imaju pozitivne karakteristike. U današnjim udžbenicima diljem jugoistočne Evrope teško je naći iznimku u tretiranju vlastite nacije kao "velike", "povijesno utemelje na demokratskim tradicijama", "kulturno napredne", s bogatom tradicijom i poviješću koja ne poznaje niti jedan oblik zabluda, niti jedan loš period ili potez. Nacionalni kraljevi, predsjednici i znanstvenici, dalo bi se zaključiti, bili su toliko plemeniti i pametni, da za "druge", tuđe, skoro da nije niti bilo mjesta da daju ikakav doprinos povijesti nacije čiji pripadnici nisu bili nacionalno, već kulturno. Svi "ostali" uglavnom su bili smetnja realizaciji nacionalnih težnji i čežnji, koje se uglavnom završavaju stvaranjem nacionalnih država, u kojima dominacija "nacije" i "države", odnosno nacionalnih i državnih interesa, uglavnom zatire svaki oblik osobnosti i ne dozvoljava da pojedinac ikada dođe do izražaja.

Istraživanje Snježane Koren, profesorice povijesti iz Velike Gorice, nazvano "Mađari i mađarska povijest u hrvatskim udžbenicima povijesti", daje zaključiti kako se unatoč višestoljetnoj zajednici, tijekom koje su Mađari upravljali velikim dijelom današnje Hrvatske zajedno s ovdašnjim vladarima, teško mogu pronaći primjeri pozitivnih utjecaja Mađara na Hrvate. Kao i u većini udžbenika povijesti u regiji, vladavina bilo koje sile predstavljena je mahom u negativnom kontekstu. Spominju se uglavnom ratovi, težnje za oslobođenjem, veličaju junaci koji su poveli ratove za nacionalno oslobođenje. Istraživanja provedena u svim državama jugoistočne Evrope pokazuju snažnu identifikaciju nacije s religijom, što nerijetko Židove i njihovu ulogu u svakoj od država potpuno marginalizira, dok kulturna naslijeđa koja su velika carstva ostavila u zemljama kojima su vladala tijekom svog postojanja potpuno su marginalizirana, skoro potpuno potisnuta. Pa ako je suditi po udžbenicima, nije pitanje hoće li na Balkanu biti novog rata, već samo - kad će do njega opet doći.